Želim moje konstante nazad.

Oduvijek mogu da računam na nekoliko stvari:
moj mozak će sve da interpretira prvo iz sebičnog ugla, propraćeno 2 sekunde kasnije sa ljepšim stavom
sve će izgledati drugačije za godinu dana
ginger ja sam superiornija ja
kad se pojavi R, doći će neka promjena.

Nekako je sve stagniralo proteklih mjeseci, tako da sam bila veoma iznenađena njegovom pojavom u pola 1 ujutro, u naselju u kom nijedno od nas ne živi. Ja sam bila u pidžami, a on full sređen (jer petak), i kroz glavu mi je prošlo samo to koliko su stvari drugačije. Veoma sam svjesna činjenice da je naišao kao podsjetnik toga koju tačno verziju sebe trenutno ganjam, i ko to pokušavam da budem – ali ovog puta neću imati nikoga od svih tih “sigurnih” ljudi kraj sebe. I to je okej. Uvijek sam i bila sama sa sobom (you're on your own kid kao pozadinska muzika života).

Mislim da me malo ponio osjećaj pripadanja i jedinstva posljednjih godina. Opijena srećom što imam nekog svog, provela sam dane i dane ignorišući sve ono što mi je bilo dalje od nosa. Ali planina kao planina, na kraju udariš u nju, i nemaš gdje nego preko. Ili kroz, ako ti se da kopati tunele. A meni se uvijek onako željnoj dokazivanja kako zaslužujem ljubav i pažnju, dalo. E pa, više mi se ne da. Okej sam sa svakim ishodom, kad već nisam htjela da budem pametna. Mislila sam da neću znati kako kroz život bez ljudi čija važnost je zapravo dolazila samo od toga što sam ih ja činila toliko važnima u mojoj glavi. Svi su samo ljudi.

Mislim, bude čovjek svjestan toga, naravno. On je samo čovjek ali eto ja sam baš o tom čovjeku maštala sramotan broj godina i sada kad mi se ne sviđa osoba koja postajem, ko mi je kriv? Niko. Dobila sam samo ono što sam željela. I sada sam došla u fazu u kojoj ne znam šta želim. Ne želim ništa? To je toliko neobično za mene, da ne znam šta da radim. Pa evo već 30 godina znam gdje hoću u životu i kako da to postignem, i sada ne znam? Pa kako?

Može li neko da dođe i da mi slaže da će sve biti uredu, da nisam (opet) izgubila sebe, da to što od M više ne pišem nije toliko strašno (jeste, strašno je i to ne mogu da si oprostim)? Može li psihoterapija jednom da riješi probleme umjesto što ih zaliječi pa se onda vrate da mi još malo ispiju pamet? Mogu li uopšte opet biti ta verzija mene koja je bila toliko ispunjena svojim životom da joj nije padalo na pamet da pravi ustupke za bilo koga?

How the fuck do I get her me back?

Danas je jedna osoba počela da plače, pogledala u mene, nasmijala se i rekla “evo me sad kao ti”. I apsolutno jeste – kao ja prije nekih 5 godina, kada nisam mogla da se pomirim sa činjenicama u životu. Ali ovo nije post o nekome drugom. Barem ovih 15 minuta dajem sebi. Ne znam uopšte kada sam se kondicionirala da toliko sebe posvećujem drugima? Je li to nešto što naučiš od roditelja pa nesvjesno radiš?

Postigla sam što sam željela pa dobila dijagnozu autoimune bolesti. Možda onda i nije čudno što ne znam šta dalje želim od života – ova bolest će da ima utjecaja na sve u mojoj budućnosti. Jesam li je dobila zbog posla, zbog genetike, ili zbog napada panike zbog muškarca? Ko zna. I na kraju dana, sama moram da živim sa tim, i sa sobom, i sa spoznajom da se osjećam kao da sam žestoko profulila. I sve se nadam da će biti neki znak, neka pamet, da ne raznesem još neki dio života nepotrebno.

Samo bih da se sklupčam i plačem jedno mjesec dana. Možda bih onda isplakala sve što imam.

Mislim da mi nedostaje ona ludost početka zaljubljenosti gdje neko hoće da zna i voli svaku mrvicu mene. Da ima upaljen RSS za moj blog i da me brani od loših komentara.

Mislim da sam se često pravila manjom kako bih se uklopila u kalup nekoga koga ljudi imaju kapacitet voljeti, i mislim da ne mogu više tako. I want myself back maaaaaaannnnnnnn