Nekim danima imam osjećaj kao da se sve desilo nekome drugom, ne meni.
Nekim danima pijem smoothie u ležeći krevetu i gledam jedan te isti film treći dan zaredom.
Bila sam u gym. Živjela sam danas. A onda me je nečiji drski ton vratio na isto ono mjesto gdje sam bila mala i nedovoljna.
Nemam više ni želje da ikome pričam. Dot je nekako u idealnoj poziciji da vidi posljedice, ali se svaki put iznenadi kada spomenem nešto, pa i ne spominjem više.
Šta ako se stvarno zaljubim i uništi me još više?
(Ništa, preživjela bih)
Ali stvarno, šta ako mu dam priliku da me slomi, a nisam spremna da vjerujem da neće?
Svi izjalovljeni planovi i propali koncerti i neprospavane noći ovog ljeta, bili su vrijedni jedne savršene nedjelje uz njih i Stinga. I vrijedni vraćenih i novih prijatelja i saznanja da nekome možeš biti više nakon svega par mjeseci, nego nekome za stotinu godina. Ili riječima Tejlorke, I once was poison ivy but now I'm your daisy. ❤️
Svašta nešto bih izdvojila iz svih ovih dešavanja, ali neka zasad ostane u mojoj glavi. Ne svađam se. Ne tersam. Nemam potrebu ništa da krijem. Nemam osjećaj da se nešto krije od mene. I na svaki vrisak mojih strahova, odgovori se prije nego stignem i da ih izustim.
I'm going to therapy, guys. Mislim, po moderno se zove coaching, ali tomato potato, je l’.
+++++
Još uvijek se ponekad moram ubjeđivati, ispred istog ogledala pred kojim sam sjedila podbuhla i natečena jutrima, kako nisam previše i kako nisam naporna, i kako sve ovo ima smisla.
Kada nisi u društvu pogrešne osobe, ni dani ne teku pogrešno.
Nemam drugog objašnjenja.
15 miliona minuta, i opet bih sve isto, da dođem ovdje.
Koristimo kolačiće da bismo vam dali najbolje iskustvo na našoj web lokaciji. Nastavljanjem korištenja ove web lokacije, slažete se sa našom upotrebom kolačića.Prihvatam
Leave a Comment