Dan: <span>27. Augusta 2022.</span>

Ne da mi se više ljudima iznalaziti izgovore i opravdanja. Mislim da je bivši potrošio i posljednju trunku mene koja je imala strpljenja za izmišljanje eksjuzes i ma nisu to tako mislili i možda samo spava. Žao mi je ljudi koji možda budu zaslužili strpljenje, ali moje je potrošeno. Možda se rezervoari nekada napune, no zasad svi dobiju 3 strikes pa bujrum, hoćeš se ponašati kako treba, nećeš, whatevs.

Čini mi se da se u jednom odnosu zadržavam previše dugo, jer ne vidim neki potencijal da ovako nedefinisano može potrajati, a opet… to je osoba koja mi je nakon svega što se desilo, vratila vjeru u ljude. Čovjek kojeg mogu (i jesam) slušati i gledati satima bez mrvice zaljubljenosti, a tako nekako… calm. Ne razumijem to, novo mi je. Možda tako nastaju iskrena lifelong prijateljstva? Ne znam. Znam samo da ga je univerzum poslao na pravo mjesto u pravom trenutku, i dalje od toga ne kopam.

Jutros sam shvatila nešto malo paradoksalno. Ne nedostaje mi M. ni veza sa njim (therapy helps da preboliš skoro preko noći potpuno trijezna, da da). No, nedostaje mi osjećaj da ne koračam sasvim i potpuno sama kroz život – osjećaj da tamo neko, zaista želi da zna šta se dešava sa mnom, da bude tu i da zajedno idemo kupiti hljeb. Možda sam zato ipak ostala predugo. A opet, u proteklih par mjeseci sam pobjegla od nekoliko veoma finih momaka, sa kojima sam mogla pokušati izgraditi takav odnos. Zašto sam pobjegla? Vjerovatno jer negdje krajičkom glave još uvijek mislim da sve mora da se završi loše. Whatevs x2.

Zapazila sam ovu razliku, “čovjek” i “momci”. Hm. Hmmm. Ne osjećam romantičnu privlačnost, mislim da sam se samo malo više vezala za njega jer je došao u takvom trenutku, pa sam više svjesna aure mira oko njega, nego što bih inače bila.

Imam želju da se čujem sa par osoba sa bloga sa kojima nikad nisam razmijenila privatne kontakt podatke, pa me sad nervira ovo što nema privatnih poruka.