look little Alice, this isn't Wonderland Posts

Oduvijek mogu da računam na nekoliko stvari:
moj mozak će sve da interpretira prvo iz sebičnog ugla, propraćeno 2 sekunde kasnije sa ljepšim stavom
sve će izgledati drugačije za godinu dana
ginger ja sam superiornija ja
kad se pojavi R, doći će neka promjena.

Nekako je sve stagniralo proteklih mjeseci, tako da sam bila veoma iznenađena njegovom pojavom u pola 1 ujutro, u naselju u kom nijedno od nas ne živi. Ja sam bila u pidžami, a on full sređen (jer petak), i kroz glavu mi je prošlo samo to koliko su stvari drugačije. Veoma sam svjesna činjenice da je naišao kao podsjetnik toga koju tačno verziju sebe trenutno ganjam, i ko to pokušavam da budem – ali ovog puta neću imati nikoga od svih tih “sigurnih” ljudi kraj sebe. I to je okej. Uvijek sam i bila sama sa sobom (you're on your own kid kao pozadinska muzika života).

Mislim da me malo ponio osjećaj pripadanja i jedinstva posljednjih godina. Opijena srećom što imam nekog svog, provela sam dane i dane ignorišući sve ono što mi je bilo dalje od nosa. Ali planina kao planina, na kraju udariš u nju, i nemaš gdje nego preko. Ili kroz, ako ti se da kopati tunele. A meni se uvijek onako željnoj dokazivanja kako zaslužujem ljubav i pažnju, dalo. E pa, više mi se ne da. Okej sam sa svakim ishodom, kad već nisam htjela da budem pametna. Mislila sam da neću znati kako kroz život bez ljudi čija važnost je zapravo dolazila samo od toga što sam ih ja činila toliko važnima u mojoj glavi. Svi su samo ljudi.

Mislim, bude čovjek svjestan toga, naravno. On je samo čovjek ali eto ja sam baš o tom čovjeku maštala sramotan broj godina i sada kad mi se ne sviđa osoba koja postajem, ko mi je kriv? Niko. Dobila sam samo ono što sam željela. I sada sam došla u fazu u kojoj ne znam šta želim. Ne želim ništa? To je toliko neobično za mene, da ne znam šta da radim. Pa evo već 30 godina znam gdje hoću u životu i kako da to postignem, i sada ne znam? Pa kako?

Može li neko da dođe i da mi slaže da će sve biti uredu, da nisam (opet) izgubila sebe, da to što od M više ne pišem nije toliko strašno (jeste, strašno je i to ne mogu da si oprostim)? Može li psihoterapija jednom da riješi probleme umjesto što ih zaliječi pa se onda vrate da mi još malo ispiju pamet? Mogu li uopšte opet biti ta verzija mene koja je bila toliko ispunjena svojim životom da joj nije padalo na pamet da pravi ustupke za bilo koga?

How the fuck do I get her me back?

Danas je jedna osoba počela da plače, pogledala u mene, nasmijala se i rekla “evo me sad kao ti”. I apsolutno jeste – kao ja prije nekih 5 godina, kada nisam mogla da se pomirim sa činjenicama u životu. Ali ovo nije post o nekome drugom. Barem ovih 15 minuta dajem sebi. Ne znam uopšte kada sam se kondicionirala da toliko sebe posvećujem drugima? Je li to nešto što naučiš od roditelja pa nesvjesno radiš?

Postigla sam što sam željela pa dobila dijagnozu autoimune bolesti. Možda onda i nije čudno što ne znam šta dalje želim od života – ova bolest će da ima utjecaja na sve u mojoj budućnosti. Jesam li je dobila zbog posla, zbog genetike, ili zbog napada panike zbog muškarca? Ko zna. I na kraju dana, sama moram da živim sa tim, i sa sobom, i sa spoznajom da se osjećam kao da sam žestoko profulila. I sve se nadam da će biti neki znak, neka pamet, da ne raznesem još neki dio života nepotrebno.

Samo bih da se sklupčam i plačem jedno mjesec dana. Možda bih onda isplakala sve što imam.

Mislim da mi nedostaje ona ludost početka zaljubljenosti gdje neko hoće da zna i voli svaku mrvicu mene. Da ima upaljen RSS za moj blog i da me brani od loših komentara.

Mislim da sam se često pravila manjom kako bih se uklopila u kalup nekoga koga ljudi imaju kapacitet voljeti, i mislim da ne mogu više tako. I want myself back maaaaaaannnnnnnn

“Neko ti ne bi ni pokazao”

Neko ne bi ni uradio.

Dugo vremena se nisam osjećala ovako done sa nečim.

Kaže sve kako ja hoću.

A ustvari ništa nije kako ja hoću. Mani me manipulacija i geslajtanja. Mani me Petrarki i njihovih Laura i svih tih neopjevanih odnosa.

Samo me pusti.

Svi ste uradili dovoljno. I sada ste završili.

Da kad si tužan samo trebaš pogledati kroz prozor jer i sa drugih prozora gledaju

I onda sam se preselila u zgradurinu okruženu sa 10 drugih

I mogu vam reći

Niko ne gleda.

Ili niko u ovom naselju nije tužan, ili sam cijeli život vjerovala u laž

Nakon što je Dot prije četiri godine teatralno otišla iz Tite i pojela dio mene, dugo sam mislila kako se nikada neću u potpunosti oporaviti. Ipak, uprkos tome, uspjela sam vjerovati novim ljudima i biti sretna, i eventualno djelimično i zaboraviti na cijelu sagu sa njom. Ipak, vrijeme je učinilo svoje i sve ono ružno je izblijedilo, dok u jednom trenutku obje nismo osjetile samo žaljenje što se ne družimo i nedostajanje našeg prijateljstva.

I tako krenusmo u novi pohod i gomilu izlazaka i danonoćno druženje, k'o u stare dane. Sve do prije par sedmica, kada je ponovo teatralno otišla iz njoj validnih razloga, i u meni probudila jedno ključno saznanje – sva krivnja koju sam osjećala zbog onog što se desilo prije četiri godine, zapravo nije moja. Ovog puta sam bila hladna k'o špricer i poprilično odlučna da sam završila sa njom za sva vremena. Jer nemam više živaca ni volje da se objašnjavam sa bilo kime.

I zašto ja mogu imati razumijevanja prema svima i njihovim raspoloženjima, a da isto ne dobijem nazad? No more my frensss. No more.

Anyway, javila se nakon par dana da se izvine i kao ostale smo okej, ali već sedmicama osjećam kako prerastam taj odnos. Triggeruje neke stvari u meni, a ne daje mi skoro ništa zauzvrat. Jednostavno sam over it. Hoćeš da tersaš jer ti nisam stigla odgovoriti na poruku? Go for it ali onda neću odgovoriti ni na tu..

Znam da nisam healed i da sam veooooooma daleko od toga, ali mislim jednostavno da mi se možda vratilo sve ovo da bih vidjela dvije stvari:

1. Džaba sam sebe krivila protekle 4 godine
2. Ironično je kako misliš da ti neko ili nešto treba a ustvari si toliko over it da nisi ni svjestan da si

I eto, ne znam. Budite mi pozdravljeni. <3

Being with you changed my brain chemistry and now I spend hours upon hours rewiring. Not a day goes by that I don't thank God for separating us.

Sometimes I sit by his side and think about how ironic it is that I was sent everything you claimed I'd never find – just because you couldn't be it. How ironic it is that I lost the me that could have easily handled what I'm given now. The me that somehow allowed herself to be broken by you.

My friends say there's always fondness left for people we used to love, but I feel nothing sweet or fond when it comes to you. It hasn't been bitter in ages, either. It's just – regret. Knowing he was out there all along while I was busy trying to survive with you.

I think if an older me had shown up in the middle of the night and told me I had a shot with him, that I'd have dropped everything. What a traitorous bitch. Sometimes I hear 2018 kellz laughs in the background because she had the truest comment when she matched him on tinder way back when.

He makes me believe in fate more than I ever did. There's too many coincidences in our lives.

Za nekoga ko je nedavno govorio kako ne zna skuhati skoro ništa, dobro se snalaziš sa full iftarima.

Snalazim se sa kuhanjem, ali sa suđem malo manje…

i ostale izjave zbog kojih noću ne mogu da spavam.

Od svih prošlih gluposti, jedna mi se onako konstantno i konzistentno vraća na um. Valjda mi je to ostala najbolnija tačka, a i neki strah. Ko će mu znati više…

Tako ponekad razmišljam kako veza može biti lijepa, pa mi glasić u glavi dobaci da njemu ipak možda i nije lijepo, otkud ti znaš kellz? Što bi ti rekao? Pa onda kažem sebi; osjeti se to, znaš podsvjesno, rekao bi ti, i ponovo nekako prodišem.

A. mi je prorijedila termine koučinga i koliko god mi to bilo strašno, budem tako ponosna kada umjesto svog internaliziranog hejterskog glasića, u glavi čujem njeno “but is this really a fact?”. Surprise, većina stvari za koje na prvu mislimo da su činjenice i istina, zapravo to nisu. I većina stvari zapravo nije ni toliko važna, koliko naš mozak žudi za nekom dramom i dešavanjima, pa se uhvati svake sitnice.

I tako učim sjediti u miru. Dok mi mozak ne kaže da njemu možda ipak nije dobro sa mnom.

Diši kellz. Diši.

Nadam se samo da mu mogu uzvratiti jednakom mjerom svu dobrotu i slobodu i poštovanje. Ali plašim se da ne postoji dovoljno ljubavi na svijetu, da bi mu bilo jednako uzvraćeno. Samo da ga Bog čuva..

Da mi je neko rekao prije godinu dana da ću 24.02.2023. pakovati cijeli svoj život u ovakvim okolnostima i istovremeno gledati Meredith Grey kako napušta Seattle Grace zauvijek, ne znam da li bih povjerovala.

Kako misliš preživjela si, nisi pitala za dozvolu, i pomirili su se sa tim? Kako misliš okej si? Kako misliš imali su istu reakciju kao prije tri godine, a tebi se život nije raspao?

Nadam se da su sve mlađe verzije mene uredu. Tihe su ovih dana, ništa ih pretjerano ne trigeruje čini mi se.

I naravno da je strašno, ali strašnije bi bilo izdati sebe. Mislim da je ovo prvi put u mom životu da sam odabrala sebe uprkos njima i stala iza te odluke. Moram priznati da je dobar osjećaj.

Budite mi pozdravljeni, dragi bloggeri.

i zaljubi se

i svašta nešto