Nakon što je Dot prije četiri godine teatralno otišla iz Tite i pojela dio mene, dugo sam mislila kako se nikada neću u potpunosti oporaviti. Ipak, uprkos tome, uspjela sam vjerovati novim ljudima i biti sretna, i eventualno djelimično i zaboraviti na cijelu sagu sa njom. Ipak, vrijeme je učinilo svoje i sve ono ružno je izblijedilo, dok u jednom trenutku obje nismo osjetile samo žaljenje što se ne družimo i nedostajanje našeg prijateljstva.
I tako krenusmo u novi pohod i gomilu izlazaka i danonoćno druženje, k'o u stare dane. Sve do prije par sedmica, kada je ponovo teatralno otišla iz njoj validnih razloga, i u meni probudila jedno ključno saznanje – sva krivnja koju sam osjećala zbog onog što se desilo prije četiri godine, zapravo nije moja. Ovog puta sam bila hladna k'o špricer i poprilično odlučna da sam završila sa njom za sva vremena. Jer nemam više živaca ni volje da se objašnjavam sa bilo kime.
I zašto ja mogu imati razumijevanja prema svima i njihovim raspoloženjima, a da isto ne dobijem nazad? No more my frensss. No more.
Anyway, javila se nakon par dana da se izvine i kao ostale smo okej, ali već sedmicama osjećam kako prerastam taj odnos. Triggeruje neke stvari u meni, a ne daje mi skoro ništa zauzvrat. Jednostavno sam over it. Hoćeš da tersaš jer ti nisam stigla odgovoriti na poruku? Go for it ali onda neću odgovoriti ni na tu..
Znam da nisam healed i da sam veooooooma daleko od toga, ali mislim jednostavno da mi se možda vratilo sve ovo da bih vidjela dvije stvari:
- Džaba sam sebe krivila protekle 4 godine
- Ironično je kako misliš da ti neko ili nešto treba a ustvari si toliko over it da nisi ni svjestan da si
I eto, ne znam. Budite mi pozdravljeni. <3
Leave a Comment