14.02.2018.

Samoanaliza.

Pođoh sebi da kažem nešto u fazonu a dobro, i do mene je, pa sam onda stala i zapitala se - kako je to do mene? Do mene je jer odoh ako se ponašaš bezobrazno? Do mene je jer ne volim kucomacoljubice izjave? Do mene je jer sam rekla djela ili ništa, bejb? Ne. Do mene je samo to što sam govorila uredu je, no big deal, kada nije bilo uredu i bio je big deal.
I onda se u jednom trenutku sve to promijenilo. I da budem iskrena, još uvijek osjećam posljedice svega što se dogodilo, i još uvijek negdje podsvjesno osjetim da se nešto čudno dešava i još uvijek čekam da kotačić udari u planinu (a ona je svakim danom sve veća i sve izvjesnija).
Svašta nešto može biti do mene, ali tvoj odnos prema meni sada, nakon ove velike promjene, nije do mene. Prihvatamo ljubav kakvu mislimo da zaslužujemo, je li tako nekako ide onaj citat iz Čboskijeve knjige koju hipsteri obožavaju? Primijenila sam to na sve odnose u svome životu i gle čuda, stari ljudi su šokirani, kupe prnje i bježe glavom bez obzira, a novi dolaze. Pitam se da li i najpermanentniji ljudi u jednom trenutku prestanu biti permanentni i kako nekome da vjerujem kada kaže i pokaže da će ostati? Kako da ja budem ta osoba koja neće otići, kada samo znam odlaziti?

Da se sad vratim na početak sve ove priče - u kom trenutku sam odlučila da trebam sebe kriviti za neke minuskulne gluposti? Ne znam. Ne znam ni u kom trenutku sam shvatila da je to toksično. Možda je to sve samo do ovog dana, probudila sam se loše volje, ustala na milion lijevih nogu. Drugarica mi oko jedan napisa 'hej hajde da se mi ne čujemo danas više, ne može ovako'. Okej. Draže mi je to nego ovo što se sad desilo. Ne razumijem.
Zapravo, nadam se da razumijem pogrešno, jer ako je stvarno ovako - a iz nekog razloga već par mjeseci mislim da jeste - onda se trebam pripremiti na još jedan odlazak ili još jednu svađu ili nešto još gore. Ali mislim da znam zašto me ni nakon svih ovih mjeseci nije upoznala s momkom.
Ne da je to nešto bitno sada. Naumpalo mi. Evo javila mi se drugarica, prošlo jučer.
Poentu svega ovoga ne znam. Valjda sam samo htjela sebe da podsjetim da ljudi biraju šta i ko žele da budu. I da trebam gledati djela a ne riječi. Riječima se lako slaže.
Želim, želim... želim dane ispunjene jasnoćom ili savršenom zbunjenošću*.

*Savršena zbunjenost = april/maj prošle godine. Planina srušena, kola raspadnuta. Ja zalijepljena selotejpom. 1975 ujutru, sunce, klupa ispred faksa u 15 do 8. Kafa u deset. Na suncu, u bašti u Titi. Vjerovanje da će možda tih par ljudi ostati. (Nisu.) Osjećaj pripadanja.

Imam ja i sada većinu tih stvari. Ali nešto osjetim, neki nemir u podsvjesti. Budem li u pravu... Welp. Bit ćete prvi koji čuju za to.
t-shirt, the beatles, and vintage image