//

Gledam u ogledalo i kontam, je*ote jesi lijepa, samo da ti još oči nisu tako… prozirne.

Skupile su mi se neke tuge, rekla bih sve koje sam ikada osjetila, danas. Plakala sam iznad lavaboa sa otkačenom maskom, glave spuštene tako da suze kapaju a ne idu mi niz lice. Jer lice nisam smjela dirati. Jer sam se morala vratiti nazad na posao i ponašati se kao da mi se ništa nije desilo. Jer koga briga.
Koga briga što su mi ruke ispucale od silnog dezinficiranja jer 80% ljudi koji imaju COVID slobodno hodaju okolo, i koga briga što ja plačem u wc-u jer me nazvala I. da mi kaže da iako sam savršen kandidat ona ne može da mi ponudi dream job.
Koga briga.
Kaže idi vani, nema ovdje nafake.
Koga briga što sam na svako pitanje odgovorila savršeno i što sam kvalifikovana, kada neko zna nekoga? Koga briga više?
Je*ote ovo. Ne tražim puno od života, fakat.
Samo da su ljudi koje volim zdravi i da nešto postignem sama. Da mi ne može niko reći da sam ja zasluge nekoga drugog. Nisam. Ne želim biti.

I vratih se k'o prebijena mačka da radim za dž. Bosno. Pu.

Nakon svega toga je čovjek u mom prisustvu svoju kćerku pitao nešto vezano za njenu sestru. Zovu se kao nas dvije. Vidi li se kada plačete u masku?
Pucam. Pukla sam.

3 0 komentara

Komentariši